GLEDALI SMO „TOP GUN: MAVERICK“

Odmah da se razumijemo, volio sam avione mnogo prije prvoga filma „Top Gun“. I te kako. Samo sam poslije filma više skratio kosu, na jaknu zašio ono malo letačkih amblema što su nam bili dostupni u SFRJ, više se posvetio teorijama zračne borbe te mornaričkom zrakoplovstvu, koje na čaroban način spaja moje dvije ljubavi – more i zrakoplove.

Više je filmova koje smatram puno boljim od „Top Guna“. Ali teško da je i jedan ostavio veći utjecaj na mene. Strast pojačana ovim filmom, dok sam išao u srednju školu, kasnije će me u mojoj novinarskoj karijeri tri puta odvesti na palubu američkog supernosača aviona u plovidbi (one manje nosače aviona i desantne nosače helikoptera tu ne računam), zatim jednom na drugo sjedalo domaćeg lakog borbenog mlažnjaka NJ-21 Jastreb u letu pa i u stjecaj okolnosti da napravim ekskluzivni intervju s nekadašnjim operaterom presretačkog radara (RIO) lovca F-14 Tomcat, Davidom „Bio“ Baranekom. Njegovo ime je na odjavnoj špici navedeno prvo među instruktorima škole „Top Gun“, koji su sudjelovali u snimanju filma.

S tom nesmanjenom strašću, ali i takvim iskustvom, 36 godina nakon prvog dijela, odgledao sam i novi „Top Gun: Maverick“. Iz gore navedenog, lako je zaključiti da sam bio zadovoljan samim tim što je nastavak filma konačno snimljen i što ga uopće gledam. Za sada sam ga gledao dva puta. Podijelit ću čitateljima svoje dojmove, trudeći se što manje spoilati i kvariti ugođaj čitateljima koji će ga tek gledati.

Zabava zagarantirana

„Top Gun: Maverick“ definitivno je zabavno filmsko iskustvo, koje gledatelja drži zakovanog za ekran svih svojih nešto više od 110 minuta trajanja. Tko god voli akcijske filmove neće naći ništa dosadnoga u njemu. Gluma je standardna za takve filmove, a zvuk je prilično dobar. Već legendarni snimci glumaca u samom kokpitu borbenog aviona nose film, vrijedni su svakog poštovanja glume i kamere, i sigurno će predstavljati prekretnicu u svjetskoj kinematografiji. Teško će bilo kome tko bude snimao zrakoplovni film moći ovome parirati.

Sve ono što je valjalo u prvome filmu autori su sada nastojali ponoviti pa čak i pojačati. No tu, po meni, leži osnovna slabost filma. Autori su očigledno išli na sigurno, nisu mijenjali oprobanu formulu i u više slučajeva išli su na praktičnu reinkarnaciju popularnih scena iz prvoga filma. Kao da im je nedostajalo hrabrosti da nam (osim snimaka iz kokpita) zbilja ponude nešto novo. Šteta, jer osim zabave, gledatelji bi se mogli osjećati prilično ispunjenije i zadovoljnije.

Uvodna špica filma praktički je identična prvome. Početni tekst koji nam objašnjava kako je svrha škole Top Gun osigurati „da šačica muškaraca koji ju polože budu najbolji piloti lovci na svijetu“, sada navodi da se radi o „šačici muškaraca i žena“. Rezultat je to promjene u ravnopravnosti spolova i činjenice da su se žene u međuvremenu izborile ne samo da budu piloti lovci, već da budu i nastavnice u današnjoj školi Top Gun (jedna od njih bila je i poručnica Nikkol Rajkovacz, po imenu možda i naše gore list). Također, škola se i dalje zove isto – Fighter Weapons School, ali sada više nije u zračnoj bazi Miramar u Californiji, već u Mornaričkoj zračnoj bazi NAS Fallon u Nevadi (na čijim poligonima je snimljen i dio scena letenja u prvome filmu), a u sklopu Središta za borbeni razvoj mornaričkog zrakoplovstva (Naval Aviation Warfighting Development Center – NAWDC).

Kadrovi na nosaču aviona USS Abraham Lincoln vrlo su slični prvome filmu, samo umjesto Tomcata vidimo Super Hornet, a umjesto jurišnog mlažnjaka A-7 Corsair, koji se tada povlačio iz upotrebe, vidimo najnoviji palubni avion, koji se tek uvodi u upotrebu. Kao i u prvome dijelu, i u nastavku se glavni lik na palubu penje jednim od četiri lifta za podizanje zrakoplova s hangarske palube, iako je to u stvarnosti zabranjeno (posade se na uzletno-slijetnu palubu penju stepenicama). Ne vjerujem da se pravilo promijenilo od mog zadnjeg boravka na američkom nosaču, ali je očigledno cool faktor prejak da bi se to u filmovima mijenjalo.

Za razliku od toga, posade na letačkim kombinezonima sada imaju ambleme pravih današnjih eskadrila Super Horneta, što kod prvog filma nije bio slučaj. No, kod predstavljanja avijatičara, za jednog od glavnih se kaže da je jedini koji je nedavno zbilja oborio neprijateljski avion, doduše tip koji potječe iz doba Hladnoga rata. Ovdje se nesumnjivo aludira na stvarnu situaciju od lipnja 2017. godine, kada je F/A-18E Super Hornet iz sastava 87. lovačko-bombarderske eskadrile (VFA-87) „Golden Warriors“ raketom srednjeg dometa AIM-120, bez velike drame, oborio sirijski Su-22M4 „Fitter“. U stvarnosti, to je posljednja zračna pobjeda nekog aviona Ratne mornarice SAD (USN). Doduše, amblem VFA-87 u filmu ne nosi taj lik, već „Rooster“, sin pokojnog „Goosa“ iz prvoga dijela.

Jedan od glavnih avijatičara koji, slično „Icemanu“ iz prvoga dijela, već slovi kao vrhunski pilot, ima problem sa svojim stavom i nepouzdan je kao vođa. U stvarnosti zbilja ima takvih situacija, kada neki odlični piloti nisu dobri kao vođe patrole ili para, jer nisu svjesni da moraju letjeti u skladu s ograničenjima svog pratitelja u letu. Ukoliko ih pratitelj ne može slijediti, stvaraju se mnogi rizici za cijeli tim. U filmu se solidno prenosi i ta problematika, iako ne previše eksplicitno.

Realnost na kušnji

Nadalje, u nastavku su ispravljene neke pogreške u montaži prvog filma, kada se događalo da pilot ubrzava, a pogrešno se prikazuje scena kad ručicu gasa povlači unazad i obratno. Sada takvih pogreški nema, rad u kokpitu izgleda prilično autentično, i kad se koriste bombe. Također, kada pilot prati cilj, prikaz na čeonom staklu (HUD) sada je pravi i autentičan (iako ga ne vidimo cijelog, valjda da se skriju neki letni parametri u borbenim manevrima). Samim snimanjem glumaca u kokpitu prilično je realno prikazan fizički napor pri velikim gravitacijskim opterećenjima. Također, realno je prikazan i mogućnost gubitka svijesti pri velikim G-opterećenjima, tzv. G-LOC. Što se tiče samog letenja, kako smo vidjeli već iz najavnih reklamnih spotova, jesu korišteni filmski trikovi, jer bi manevre „ogledala“ i „okomitih škara“ bilo suviše riskantno snimiti pravim avionima na tako maloj međusobnoj udaljenosti.

Manevar „kobra“, kojeg izvodi Super Hornet, također je trik, ali na internetu postoje videa, gdje se može vidjeti da Super Hornet, u pojedinim režimima leta, zbilja može izvesti ovaj manevar, pod napadnim kutom od barem 90 stupnjeva. U ostalom, u prvome dijelu sličan manevar naglog usporavanja radio je i Tomcat, tako da je to nekako moglo biti očekivano i u nastavku. Što se realnosti tiče, može biti diskutabilno što se za pravu misiju u filmu bira Super Hornet umjesto najnovijeg F-35 te što u „paketu“ ne leti i EA-18G Growler za protuelektronsku borbu. No, znam da je i bivše Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo (JRV) za neke napade ciljeva na tlu u ratu radije odabralo školsko-borbeni mlažnjak N-62 Super Galeb umjesto sposobnijeg i bržeg jurišnika J-22 Orao. Jer Super Galeb je na malim visinama navodno nešto stabilnija platforma od Orla.

Zanimljivo, zadaća koju uvježbavaju piloti u filmu praktički je identična jednoj od prvih misija u letačkoj video igrici „Top Gun: Fire at Will“, koju je tvrtka Spectrum HoloByte 1996. godine kreirala u suradnji s filmskom tvrtkom Paramount. Slučajno ili ne, ovime je dat omaž i nekadašnjim autorima ove igrice, u čijim su uvodnim videima korištene scene iz originalnog „Top Guna“.  Neimenovan protivnik u filmu više nije označen crvenom petokrakom, nego znakom koja sliči ptici feniks, kakve možemo vidjeti na skinovima nekih aviona u igrici „Ace Combat“. Kako god, protivnik na raspolaganju ima protuzračnu obranu u vidu zastarjelih raketa zemlja-zrak srednjeg dometa S-125 Neva (SA-3 „Goa“). Moglo je biti i nešto modernije, a pretpostavljam da su možda za film imali grafički bolje izrađen 3-D model ovog raketnog sustava. Slično pojavljivanje najmodernijeg ruskog lovca 5. generacije Su-57 „Felon“ (također kompjuterskom grafikom), zanimljivo je i dojmljivo, ali bi u stvarnosti piloti ovog aparata, koji još nije u potpunosti uveden ni u upotrebu ruskog zrakoplovstva, ipak trebali bolje proći od ovih u filmu.

Razlog vjerojatno leži u glavnoj poruci filma. Film odaje počast majstorstvu pilota, kojima se prema nekim analizama gubi značaj povećanjem upotrebe bespilotnih letjelica. U nekoliko navrata u filmu se citira tvrdnja „da se ne radi o avionu, nego čovjeku u kutiji“. Tu se misli na konkretnu izjavu njemačkog zračnog asa iz Prvoga svjetskog rata, „Crvenog baruna“ Manfreda von Richthofena, koji je svojevremeno izjavio: „Kvaliteta kutije (aviona) malo je važna. Uspjeh ovisi o čovjeku koji sjedi u njoj“. Jasno da je tehnika strelovito uznapredovala od toga doba, no ovaj se citat i danas ponavlja u školi Top Gun.

Kao „Partizanska eskadrila“

Hipersonični Darkstar koji se pojavljuje u filmu podsjeća na projekt Aurora, za kojeg nitko nije dao javnu potvrdu da postoji te kako avion izgleda. Činjenica da je u filmu na avionu znak tvora od pokusnog biroa Skunk Works i logotip zrakoplovne industrije Lockheed Martin dokazuje da su pravi inženjeri radili na ovom modelu u prirodnoj veličini. Autori filma se čak hvale da su im iz Mornarice javili da su primijetili kako su Kinezi preusmjerili svoje špijunske satelite na lokaciju snimanja scena s tim „avionom“, sumnjajući da se radi o pravoj letjelici!

Nadalje, situacija u filmu koja kao da je posuđene iz domaće „Partizanske eskadrile“, ipak izgleda suviše naivno i šteta je što je time malo pojeftinjen sveukupni dojam. Ne znam zašto su autori inzistirali da iz mrtvih vrate F-14 Tomcat, koji još leti samo u Iranu. Iako sam veliki ljubitelj ovog prekrasnog aviona promjenjive strijele krila, držim da se ovo očigledno podilaženje publici, moglo izbjeći, jer ova fora neće posebno biti zanimljiva mlađoj publici. Kao da su Cruise (koji je sada i producent) i Bruckheimer na umu imali samo stare obožavatelje originalnog „Top Guna“. S druge strane, cijeli film pa i scene letenja stalno se odvijaju nekako prebrzo. Možda to tako više odgovara mlađim gledateljima, kojima je Marvel postao standard. Meni u ovom dijelu ipak nedostaje ono uživanje u scenama letenja, koje su bile revolucija u prvome filmu. Nedostaju mi scene u kojima bez ikakve priče i grubih manevara vidite avion u letu u svoj svojoj ljepoti (što je zasigurno pomoglo da mnogi od nas poslije zbilja zavole F-14 Tomcat). Naime, Maverickov jednosjedi F/A-18E Super Hornet s brojem „00“ posebno je ofarban, u stilu tradicije posebnog farbanja aviona zapovjednika palubne zrakoplovne skupine (CAG). U stvarnosti, za snimanje filma tako su bila ofarbana dva jednosjeda F/A-18E i barem jedan dvosjed F/A-18E (možda i dva). No, malo je scena u filmu gdje na miru možemo promotriti avion i uživati u njegovoj posebnoj shemi bojanja.

Također sam očekivao i više naboja i emocija kad Maverick sretne Panny Benjamin. Nekako mi je i to išlo prebrzo. Glazba je OK i predstavlja mješavinu stare, remakea i novih skladbi. Pjesma „Hold my Hand“ od Lady Gaga nije na razini „Take my Breath Away“ od Berlina, ali kako se sve više sluša, ipak solidno ulazi u uho. Kako god, nastavak mi nije bolji od prvoga filma, ali mi se rado gleda i po treći put. Jedva ga čekam odgledati i na blu-rayu. Ljubitelji vojnog letenja u ponovnim će gledanjima sigurno zapaziti još više različitih detalja koji će ih se dojmiti. Tako sam pri drugome gledanu, u sceni s mnogo fotografija na jednom zidu, primijetio fotografiju skupine pilota, vjerojatno iz škole Top Gun, pored posebno obojenog sovjetskog lovca MiG-29. Pretpostavljam da se radi o originalnoj fotografiji s jednim od 20-tak primjeraka ovog aviona, svojevremeno kupljenih od Moldavije, koje su Ratno zrakoplovstvo i Ratna mornarica SAD koristili za svoje „agresorske eskadrile“, zbog čim realnije obuke svojih pilota. To je i sama srž postojanja škole Top Gun.

Kao zaključak, najbolje mi izgleda konstatacija koju mi je „Bio“ Baranek rekao u intervjuu 2012. godine: „Pazite, ovo nije dokumentarac… Uspjeli smo napraviti uzbudljiv film. Ali vas molim, ne sudite o mojim taktičkim sposobnostima na temelju njega“. U većoj ili manjoj mjeri, isto bi se moglo odnositi i na ovaj drugi dio. Što se mene tiče, strast za letenjem i avionima još će mi se produbiti. A imam i još želja koje bih volio ostvariti…

*Autor je vojni komentator koji je za sarajevsko „Oslobođenje“ od 1994. pratio mirovne snage u BiH, izvještavao o NATO-ovoj zračnoj kampanji nad Srbijom i Crnom Gorom 1999. godine te zračnoj operaciji SAD nad Irakom 2003. godine. Profesionalnu karijeru gradi u odnosima s javnošću.