Šta čeka zapadne tenkove na ukrajinskom bojištu?

Rat u Ukrajini je, u isto vrijeme, neke koncepte tenkovskog ratovanja pokopao, a neke zacementirao. NATO strategija se, nakon Hladnog rata, bazirala na intervencijama ograničenog trajanja, gdje se uloga tenka svela na podršku operacijama manjeg intenziteta, uglavnom protiv neuvježbanog i neopremljenog protivnika. Sovjetski Savez i Rusija su, s druge strane, ogromnim koncentracijama oklopa pokušavali riješiti slične probleme sa pobunjenicima, pa ostajali bez cijelih kolona najsavremenenijih tenkova (T-80 u prvom ratu u Čečeniji).

U savremenom ratu, gdje se tenkovi gube u hiljadama primjeraka, cijena od devet miliona dolara po komadu je nemoguća za održati. Prodori kao što je bio onaj u ratu u Iraku 1991. tačnije u bici za 73 Easting, danas, pored toliko opasnosti po oklopna vozila, ne mogu se zamisliti. “Surovikin line”, koja je današnji ekvivalent francuskoj Mažino liniji, pokazala se, do sada, kao nerješiva enigma za NATO planere, koji su očekivali prodor u kratkom vremenskom periodu i presjecanje linija komunikacije na potezu Mariupolj – Melitopolj.

Pitanje za stratege mobilnog ratovanja bi bilo koliko je uopšte moguće biti oprezan sa tenkovskim formacijama, kada toliko prijetnji vreba sa neba i sa zemlje? Kako uopšte ne biti meta protutenkovske rakete dometa 10+ kilometara? Koliku god pripremu operacije da napravite artiljerijskom vatrom i udarima avijacijom, koliko god teren analizirali dronovima – mine, RPG timovi, FPV dronovi…  tu su da zagorčaju život posadama. Da li je uopšte moguće “pokriti” teren avijacijom ako protivnička strana ima gustu PVO mrežu kratkog, srednje i dugog dometa? Na kraju, kako zaštititi tenkove i u bazama, kada je moguće pratiti tragove gusjenica i navesti preciznu vatru navođenim artiljerijskim projektilima? Kako uopšte koristiti tenk danas? Da li ga pustiti da predvodi napad ili da pokriva napredovanje pješadije iz pozadine?

Nemoguće je održati trening ciklus od pet i više mjeseci u ratu u kojem se gubi u prosjeku do deset tenkova dnevno, u kojem je kvalitetnu posadu sve teže i teže naći. Takođe je nemoguće izvući maksimum iz posade koja mora paziti na prijetnje na svakom koraku koji vozilom pređu.

Stavljati tone i tone dodatnog oklopa na svakako preteške tenkove je ludost. U doba kada skoro pa i nema zaštite od vertikalnog napada, praviti mobilnu tvrđavu nema smisla. Ako se jedan koncept može primijeniti na današnje bojno polje, to je njemačka filozofija iz 1960ih, da je mobilnost oklop za sebe – bolje ne biti na mjestu nego primiti pogodak. Za posadu se malo toga može uraditi osim da “blast doors” postanu standard za tenkove generalno.

Da li uopšte toliko ulagati u probojnu municiju kada je mala vjerovatnoća da će tenk uopšte preživjeti dovoljno dugo da dođe u susret sa protivničkim tenkom? Zašto uopšte rizikovati tako skup komad opreme za borbu sa drugim skupim komadom opreme, kada FPV dronovi mogu obaviti posao bez rizika i na većoj udaljenosti? Zašto ulagati u najsavremenije sisteme osmatranja za pojedinačne tenkove kada se, mnogo jeftinije, s više dronova može osmotriti teren mimo vidnog polja i dati slika tenkovskoj četi u realnom vremenu, prema kojoj mogu koordinisati djelovanje.

Ako, uzimajući u obzir rat u Ukrajini, možemo uporediti istočni i zapadni pristup tenkovskom ratovanju, dobit ćemo otprilike izjednačen rezultat, koji ipak malo naginje ka istočnom. Tenk za ovakav tip ratovanja mora biti jeftin, mobilan, otporan artiljerijske fragmente i municiju od 30 i više mm, sa reaktivnim oklopom,  dobre preciznosti, municijom odvojenom od posade, s mogućnošću umrežavanja s ostalim sistemima i brzim treningom za buduće članove posade.

Ako se jedan tenk može istaći kao idealan za moderni rat, to je Leopard 1A5! Odlična mobilnost, savremeni sistem za upravljanje vatrom, mogućnost osmatranja po noći i lošem vremenu, municija u zadnjem dijelu kupole. Moderna municija za odličan i pouzdan top L7A3 105 milimetara, prvenstveno M-900 sa vrhom od osiromašenog uranijuma, može probiti oklop T-72 na pristojnoj udaljenosti. Trening za Leopard 1A5 može se završiti za šest sedmica, a, što je možda i najbitnije, cijena mu je djelić one modernog NATO tenka i iznosi nešto više od pola miliona dolara. Ako ista sudbina čeka i Challenger 2 i T-72A, zašto se ne odlučiti za povoljniju opciju.