Istočni vs NATO koncept razvoja tenkova

Uništenje najoklopljenijeg NATO tenka u Ukrajini Challengera 2 (bar do dolaska M1A2 Abrams) otvorilo je mnoga pitanja i natjeralo na ponavljanje zaboravljenih lekcija upotrebi tenka uopšte. Da bi mogli razumjeti uslove po kojima tenkovi sa obje strane djeluju u ukrajinsko-ruskom konfliktu, moramo napraviti razliku između istočne i zapadne strategije primjene i razvoja ovih oružanih sistema.

Zapadna filozofija upotrebe tenka je većinom bila defanzivna, obzriom da se oklopne snage obučavalo za prodor oklopnih snaga Varšavskog pakta kroz prolaz Fulda u Njemačkoj, gdje bi ih dobro ukopani NATO tenkovi uz pomoć avijacije za blisku podršku i protutenkovskih timova uspješno zaustavili. U to doba NATO posade se uvjeravalo da će svaki zapadni tenk, prije nego što i sam postane uništen, morati “povući” za sobom pet do osam sovjetskih. Tome u prilog najbolje govore dizajni evropskih tenkova druge generacije: Chieftain i Leopard 1, gdje je ovaj prvi koristio jak oklop i ogroman top za borbu protiv sovjetskih oklopnih kolona, dok je Leopard 1 bio koncipiran na tome da brzina=oklop, tako da bi brzim premještanjem sa lokacije na lokaciju mogao neprijateljske tenkove gađati iz zasjede.

Istočna filozofija upotrebe tenka poslije Drugog svjetskog rata uvijek je bila isključivo ofanzivna, jer Sovjetski Savez nije htio da se nekad u budućnosti ponovi operacija “Barbarossa”, kada su gonili njemačke oklopne formacije po Ukrajini i zapadu Rusije, već da oni budu ti koji primoravaju protivnika da odgovara na njihove poteze. Sovjeti su, opravdano ili ne, svoje tenkove smatrali potrošnom robom, za koju se posada može utrenirati u kratkom vremenskom roku i poslati na front skoro pa iz fabrike. Cilj istočnog koncepta je ogromnim brojevima oklopnih vozila “pregaziti” NATO odbranu, gdje bi drugi i treći ešalon eksploatisali brešu liniji i napredovali dalje u pozadinu neprijatelja.

Dok je NATO od nastanka druge generacije tenkova potencirao hi-budget – hi-tech vozila, koja bi svojim sistemima osmatranja i upravljanja vatrom dominirala bojišnicom, sovjetski (ruski) koncept se odražavao u velikom broju jeftinijih tenkova, slabijih performansi u odnosu na zapadne rivale, koji nedostatke u tehnologiju nadomješćuju brojevima. Ako uzmemo u obzir da je cijena standardnog ruskog tenka T-72B3 do dva miliona dolara, dok cijena M1A2 Abrams prelazi devet (!), dođemo do zaključka da za jedan Abrams možete kupiti čak četiri tenka T-72.

Zaštita vs mobilnost

Zapadni tenkovi su sve do pojave kompozitnog oklopa na sovjetskom T-64 imali primat kada je u pitanju zaštita te vrste oklopnih vozila. Kao najbolji primjer za to mogli bi poslužiti američki tenkovi M48 ili M60, koji su za sve vrijeme službe, iako su bili tehnološki napredniji od većine sovjetskih tenkova, imali oklop od rolovanog, homogenog čelika. Sa pojavom tenkova treće generacije kao što su M1 Abrams i Challenger 2, kompozitni oklop je postao neizbježan i na NATO tenkovima, pa je tako njihova kombinacija čelik-keramika-guma-prazan prostor postao izdržljiviji od istočnih, sličnog sastava. Pošto su zapadni tenkovi koncipirani oko defanzivne uloge, bilo je za očekivati da će duže ostati na borbenom položaju, gdje će primiti više udaraca i ostati u borbi.

Sovjeti su, sa druge strane, vodili računa o tome da se težina tenka smanji na sve moguće načine, tako da su izumom kompozitnog oklopa, tone i tone rolovanog čelika zamijenili mnogo lakšim kombinacijama čelik-prazan prostor-guma (ili keramika). Centimetar za centimetar, NATO tenkovi su dosta oklopljeniji od sovjetskih, ali su i mnogo teži, što utiče na mobilnost. Zato su Sovjeti posebnu pažnju posvetili razvoju eksplozivno-reaktivnog oklopa, prvenstveno Kontakt 1, Kontakt 5 i Relikt, čija je svrha da pri pogotku eksplodira i uništi ili skrene projektil, prije nego što dođe do tijela tenka. Zbog reaktivnog oklopa, za istočne tenkove je predviđeno da prime pogodak, napuste borbu, zamijene reaktivnu ploču i vrate se nazad nakon popravki.

Do pojave tenkova treće generacije, NATO tenkovi su bili ili grozne mobilnosti ili su tenkove dizajnirali isključivo da budu mobilni. Posade Britanskih Chieftaina se i dan danas žale na užasnu transmisiju i slab motor tih tenkova, dok su oklop i top bili druga krajnost. S druge strane Nijemci sa Leopard 1 i Francuzi sa AMX-30, poučeni razvojem sovjetskih protutenkovskih raketnih sistema (prvenstveno “Maljutke”), žrtvovali su oklop za mobilnost, tako da je mantra bila da je bolje ne biti tu nego biti pogođen. Tek tenkovi kao što su Challenger 2, M1A1 Abrams, Leopard 2A4 imali su uravnoteženu “svetu trojku” mobilnost-oklop-naoružanje. Danas NATO tenkovi, zbog težine imaju jače motore od istočnih, takođe za rikverc imaju bar dvije brzine, što im omogućuje brzo izvlačenje iz rizične situacije.

Sovjeti su od T-64 žrtvovali jednog člana posade, dio municije, nekoliko stepena brzine za mjenjač, kao i ergonomiju uopšte, za manju težinu i više oklopa, što je dovelo do razvoja više generacija tenkova solidne mobilnosti, pristojne zaštite i jakog topa. Ono što je zajedničko za sve tenkove T serije sa dizel motorima je grozna brzina u rikverc od samo 5 km/h, što je u skladu sa sovjetskom doktrinom konstantnog napada. Danas ruski tenkovi T-72B3 i T-90 u verzijama A i M imaju isti problem, dok T-80U i T-80BV, zbog gasne turbine, ne zaostaju u rikverc na NATO tenkovima.

Modularna municija vs bazna

Što se municije tiče, NATO tenkovi koriste potkalibarske penetratore od volframa i osiromašenog uranijuma, s tim da je municija zapadnih tenkova iz jednog dijela, gdje je, kao puščani metak, projektil sastavljen sa propelantom. NATO municija, za razliku od sovjetske/ruske, nije ograničena dužinom, tako da tenkovi kao što su M1 Abrams ili Leopard 2 imaju mnogo duže i teže penetratore u odnosu na recimo T-64 ili T-72, što veoma utiče na probojnost oklopa.

Sovjetski/ruski tenkovi koriste municiju takođe od volframa i osiromašenog uranijuma, s tim što se, radi uštede prostora, drže u odvojena dva dijela: projektil i propelant. Auto-punjači tenkova kao što su T-64, T-72, T-80 i ranije verzije tenka T-90, mogu nositi projektile samo do određene dužine, što ih čini nekompatibilnim sa najmodernijom ruskom potkalibarskom municijom kao što su Svinets 1 ili Svinets 2. Prednost koju istočni tenkovi imaju nad većinom zapadnih je ta da imaju opciju ispaljenja cijevne navodeće protutenkovske rakete većeg dometa od klasičnog projektila. Mana tog sistema je ta da je raketa “beam riding”, što znači da meta sve vrijeme mora biti osvijetljena laserskom zrakom, a tenk biti statičan za vrijeme leta rakete, što ga čini lakom metom za oružane sisteme van vidnog polja.

Automatika i elektronika

NATO tenkovi su se, do rata u Ukrajini, smatrali za neka visoko-tehnološka čudovišta, koja mogu riješiti operaciju prije nego što druga strana ima kad reagovati. Dijelom je to tačno, ali samo ako ne uzmemo u obzir ostale rodove vojske zadužene za uništavanje tenkova. Od američkog tenka M60A3 TTS, kojeg koriste i OSBiH, termalna kamera za komandira tenka, koja vozilu daje lovac-ubica sposobnost, postala je standard za NATO.

Lovac-ubica je koncept u kojem komandir tenka osmatra teren svojom termalnom kamerom na vrhu kupole u potrazi za metama, i, u slučaju da je pronađe, ima mogućnost preuzeti komandu nad kupolom (često i nad samim topom), okrenuti je na metu i ostaviti nišandžiji da odradi ostatak posla. Zapadni tenkovi imaju i superiorne sisteme upravljanja vatrom, laserske daljinomjere, GPS navigaciju, sposobnost pregleda, preko posebnih monitora, prijateljskih i neprijateljskih jedinica u realnom vremenu. Takođe, cijevi NATO tenkova se brže stabilizuju nakon ispaljenja, što im daje sposobnost da gađaju istu metu više puta bez korekcije.

Sovjetski tenkovi su lovac-ubica sposobnost dobili tek ne tako davno sa kopijom francuske Catherine termalne kamere, za najmodernije verzije tenkova T-72, T-80 i T-90. Iako posjeduju donekle moderne sisteme za ciljanje upravljanje vatrom, istočni tenkovi su uvijek, na polju elektronike, zaostajali jednu, nekad i dvije generacije za zapadnim rivalima. Ali, kako je rat u Ukrajini pokazao, za korekciju vatre za mete unutar, pa čak i van vidnog polja, dronovi mogu raditi i više nego dobar posao. Posada jednog ukrajinskog tenka trenutno drži rekord za najudaljeniji uništen protivnički tenk, od preko 10 kilometara, zahvaljujući dronom upravljanoj vatri.

Trening i posada

Sovjetski tenkovi su pravljeni imajući na umu bolna iskustva drugog svjetskog rata, tako da je tenkom T-72, uz osam do četranest dana treninga, mogao upravljati prosječan građanin, s tim da je za poziciju komandira trening mogao biti nešto duži. Smještaj municije u auto-punjaču ispod nogu komandira i nišandžije, čini istočne tenkove, u slučaju direktnog pogotka, smrtonosnom zamkom, u kojoj su šanse za preživljavanje skoro pa nikakve.

Trening za hi-tech NATO tenkove, za razliku od istočnih, bio je neuporedivo duži, tako da npr trening za M1 Abrams traje oko 5.5 mjeseci. Sve to je utjecalo na samu filozofiju upotrebe tenka, tako da su NATO države mnogo više sredstava ulagale u preživljavanje dragocjene posade, a za primjer toga može poslužiti smještaj municije u zadnji dio kupole kod tenkova M1 Abrams i Leopard 2, sa vratima na vrhu za usmjeravanje eksplozije na gore, tzv “blast doors” ili “blowout panel”. Najdalje u sigurnost posade otišao je Izrael, koji je na svoje Merkave stavio motor u prednji dio tenka, kao dodatni faktor zaštite, kao i vrata pozadi vozila, da bi posada lakše izašla.

Zapadni koncept u izradi tenka, ostao je do danas zasnovan na četvrtom članu tenka, koji je zadužen za punjenje topa vrstom municije koja je potrebna u određenoj situaciji. Četvrti član posade je, takođe, vrlo važan za održavanje i sitnije popravke tenka, kao što su održavanje motora i transmisije, zamjena ili zatezanje gusjenice ili kamufliranje tenka.

Problem sa puniocem je taj što zahjeva dodatni prostor u kupoli tenka, što utiče i na težinu tenka. Ono što je prednost kod tenkova sa četvrtim članom je ta što, kod dobro utreniranog punioca, tenk može dejstvovati svakih pet sekundi, dok je se sa auto-punjačem brzina spušta na svakih osam sekundi. Problem kod auto-punjača je i taj što bi, kao kod revolvera, nišandžija morao preskočiti u dobošu projektile određene vrste, dok na red dođe željeni, što dodatno oduzima vrijeme.