[FELJTON] Mihail Gorbačov od blata do Kremlja (I)

U bioskopu je mrkla tišina, godina je 1952. i tišina u Sovjetskom savezu je toliko sveprisutna. Kremljanski Hazjajin iako na zalasku životnog sutona, i dalje u rukama ima sve poluge moći te goleme države. U bioskopu je projekcija filma „Kubanski Kozaci“ dok gledaoci s velikom pažnjom prate kadrove filma koji prikazuje sretne seljake koji zadovoljno rade u kolhozima. U masi se izdvajaju dvojica studenata koji su se drznuli govoriti tokom projekcije. Jedan od njih rezigniran, prišavši kolegi do sebe jednostavno je rekao: „To uopšte ne izgleda tako.“ Student koji je primio poruku zvao se Zdenjak Mlinar koji će dvadeset godina poslije postati sekretar CK Komunističke partije Čehoslovačke. A drugi student, onaj koji se toliko okuražio da se suprotstavi propagandnoj dogmi, zvao se Mihail Sergejevič Gorbačov i za njega je namijenjena funkcija Generalnog sekretara KP SS-a.

Godina 1931. sudbonosna je za onaj prostor kojeg savremena povijest poznaje kao Sovjetski savez. U toj godini Josif Staljin pokreće masovnu kolektivizaciju otimajući zemljište od seljaka, uvodeći tako tu veliku državu na mala vrata socijalizma. Ukrajinu i Zakavkazije kao žitorodna prostranstva s mnoštvom ratara, kolektivizacija će skupo koštati. Svaki imalo veći zemljoposjednik dobit će inkriminaciju „kulaka“, a kulaku se imovina mora oduzeti. U periodu proljetne sjetve 1931. godine, historičari bilježe najveće procentualne uspjehe kolektivizacije koju su pratila ubojstva, progoni i zločini. Ruski historičar Žores Medvedev navodi:

„Taj masovni teror dosegao je vrhunac 1931. godine. Štampa je svake sedmice

Izvještavala o broju netom osnovanih kolhoza. U januaru je bilo kolektivirano

730.000 seoskih domaćinstava, a u februaru 1.500.000, a u martu 1.700.000.“

U jeku tako divlje industrijalizacije sela, mnoge porodice su izgubile članove porodice koji su se suprotstavili gladi koja je ubijala cijela sela, dok je veliki broj djece umro od neuhranjenosti. U Stavropoljskom kraju je u tom tegobnom periodu, drugog marta 1931. godine rođen je Viktor Gorbačov. Prvobitno Viktor Gorbačov kršten je krišom i bez imalo ceremonije obzirom na političke okolnosti Staljinovog režima, u malenoj crkvi sela Lejtnicko istog dana kada se i rodio. Na pitanje koje ime će nadjenuti, djed Andrej je preduhitrio roditelje i rekao: „Viktor, kakvo je to uopšte ime? Mihail.“

Po rođenju prozvan nadimkom „Miša“, kao mlađi sin seoskog kombajnera preživio je glad zahvaljujući ocu njegove majke djedu Panteleju. Djed Pantelej kao lojalni sovjetski građanin, brzo je shvatio da otpor kolhozu nema prođu te se angažovao u mjesnoj agrarnoj kancelariji te vrlo postao njen rukovodioc. U to vrijeme to je bila itekako značajna funkcija koja je omogućila redovnu ishranu u periodu kada su trudnice gubile trudnoću od gladi i neuhranjenosti. Premda je djed Pantelej bio lojalni građanin, kao i njegov zet Sergej; Drugi Mišin djed postati će neugodnija okolnosti po Mišinu biografiju. Djed Andrej snažno se protivio kolhozu što će uvelike odrediti političko stasavanje Mihaila kada postane gensek.

Djedovi i neugodnosti biografije

Za čovjeka koji će steći reputaciju najharizmatičnijeg lidera hladnog rata, Mihail Gorbačov je imao sve samo ne aristokratsko porijeklo. Suštinski, obzirom da se rodio i živio u Sovjetskom savezu; nije ga mogao ni imati. Porodica Gorbačov dolazi iz Ukrajine u Stavropoljski kraj u drugoj polovini 19. stoljeća. Porodica Gorbačov naseljava se na kraju blatnjavog sela Privoljno, koje je tada i formirano pri čemu naziv mjesta Privoljno na ruskom jeziku je označavalo ledinu. Njihov dolazak kako sam Gorbačov navodi u autobiografiji “Sam sa sobom” uslovljen je ukidanjem kmetstva pri čemu se može zaključiti da su i Mihailovi preci bili dio najnižeg staleža. Uopšte će dijahronijski historija imati ogromne implikacije na život i porodični status svakog Rusa, pa ni Mihail neće biti pošteđen. Netom prije njegovog rođenja, njegov otac će se fizički sukobiti sa svojim ocem, djedom Andrejem zbog kolhoza. Mihailov otac Sergej stati će na stranu tasta Panteleja i postati traktorista u zadruzi. Pri čemu će djed Andrej ostati u isključiv prema zadrugama i kolhozu.

Ključna godina za dalji razvoj Mihaila Gorbačova biti će 1933. godina kada djed Andrej bude prokazan kao saboter obzirom da nije ispoštovao kvote koje je trebao predati u naturi. Njegovo izgnanstvo u Sibir i dolazak pripadnika NKVD-a po njega, Mihail će zapamtiti taj događaj po pričama bake Stepanide. U prilog tome ide i događaj koji se desio u jesen 1986. godine kada je kao gensek gledao film „Pokajanje“, film o staljinističkoj represiji tih tridesetih godina. U povjerenju je kao gensek priznao trojici italijanskih novinara da je zaplakao sjetivši se sudbine svog djeda Andreja.

Djed Andrej će se sa preodgoja vratiti 1935. godine iz Sibira, odakle je pušten zbog dobrog vladanja. Tokom tih teških godina od kojih sam Gorbačov izdvaja 1933., porodica se prehranjivala tako što su kuhali žabe u brojnim barama oko sela. Samo selo izgubilo je preko 40 posto žitelja koji su umrli od gladi i neuhranjenosti. Dodatan udarac za porodicu bilo je hapšenje i djeda Panteleja koji je prokazan kao trockist. Nakon četrnaest mjeseci mučenja od strane istražitelja NKVD-a koji su ga osudili na smrt strijeljanjem; djed Pantelej ipak se vratio oslobođen optužbi. U tom peirodu, imati stigmu „kuće neprijatelja naroda“ teško je palo i mladom Miši koji je trpio sve vrste šikaniranja zbog hapšenja djeda Panteleja.

Plodovi kolektivizacije i rat

Ako je kolektivizacija značila otimanje zemljišta koje će zadruge održavati i obrađivati, onda je neko trebao da u ime zadruge mehanizacijom radi taj naporan posao. S tim u vezi pozitivna strana kolektivizacije bila je masovna proizvodnja radnih mašina koje su se dopremale kolhozima. Među najboljim traktoristima i kombajnerima privoljske traktorske brigade bio je Sergej Gorbačov, otac budućeg genseka. Sam Sergej nije bio član Partije, ali simpatizer svakako.

Tridesete godine bile su godine stabilizacije i u tom periodu Miša odrasta uz oca i pomaže mu u polju. A onda, početkom ljeta 1941. godine izbija rat. Ono što je veoma sugestivno i što nameće nužnost ekskursa i retrospektive Gorbačovljeve biografije jeste činjenica da je on jedini od osam lidera (izuzmemo li Lenjina) SSSR koji nije bio vojno angžaovan tokom Velikog otadžbinskog rata kako ruska historijografija bilježi drugi svjetski rat. Naravno, kao desetogodišnjak vijest o izbijanju rata, Gorbačov prima s dječijom zbunjenošću iako sam u autobiografiji ističe da je glavna igra njegovih vršnjaka bila „igra rata“. Igre rata bile su uobičajne za taj dio Rusije koja je na Kavkazu vodila mnoštvo pograničnih ratova s muslimanskim plemenima na Kavkazu te u Kumo-maničkoj dolini. Bio je to dakle epski kraj u kojem su vojevali Kozaci, ali će taj epski kraj neočekivano postati ugrožen prodorom jedinica Wehrmachta.

Mihailov stariji brat i otac bivaju mobilizirani, a selo privremeno okupirano. U međuvremeno cjelokupno domaćinstvo palo je na jedanaestogodišnjeg Gorbačova. U svojoj biografiji Sam sa sobom Mihail se prisjeća:

„Kad je otac otišao na front, mnogo toga dopalo je meni da radim. Od jeseni 1942. trebalo je povesti brigu o povrtnjaku koju je hranio porodicu. Od ranog jutra majka je žurila da završi poslove u kući, zatim u kolhoz na poljske radove, i sve je padalo na moja pleća. Najvažniji i najteži rad bio mi je namicanje sijena za krave i ogrijeva za kuću.“

Bezbrižno djetinjstvo zamijenjeno je teškim poslom uz odgovornost za opstanak porodice koji je pao na pleća dječaka koji su ušli u rat s igračkama u rukama. Dodatno Centralni komitet KP SS, 13. aprila 1942. godine uvodi dekret kojim je ozakonjeno zapošljavanje djece s donjom granicom 12 godina. Radne snage nedostajalo je i ti su dječaci trebali nadomjestiti ruke svojih očeva koji su mobilizirani. Trećeg augusta 1942. godine blatnjavo i strateški beznačajno selo Privoljno pada u ruke jedinica Sila osovine. U međuvremenu kako bi prehranila sina Mišu, Marija Gorbačova prodala je svu očevu garderobu i nešto vrijednijih stvari kako bi se prehranili.

U tom periodu će se pragmatizam u životu koji je uslovljen preživljavanjem, trajno usaditi u Mihaila koji će na neki način u ratu steći osobinu panoramskog razmišljanja s jedinstvenim ciljem odvajanja bitnog od nebitnog. Iz rata će Mihail izaći kao samostalan četrnaestogodišnjak sposoban nositi porodicu u okolnostima odrastanja bez oca. Time su postavljeni temelji koje će dodatno nadgraditi dopunjavajuće obrazovanje koje je rat prolongirao. Tako će kulački unuk ojačati kičmu za skok koračanje i kasnije kooptiranje u najviše ešalone sovjetske politike.

                                                                                                                                                                                         nastavlja se…