[FELJTON] Mihail Gorbačov od blata do Kremlja (II)

„Radio je neobično mnogo, ali nam je, uprkos njegovim visokim ocjenama, bilo jasno da ga više zanima pravo nego politika. Čitao je prave knjige, pohađao predavanja i izložbe, čitao eseje i potom raspravljao o njima, jer je volio da se usavršava. Vjerovao je u snagu ideja i skoro bukvalno prihvatao službenu predstavu Lenjina kao naučnika i filozofa. Seminare je shvatao ozbiljnije od drugih studenata, uvijek radio domaće zadatke, uvijek postavljao teška pitanja. Gorbačov je bio otvoren čovjek, čija inteligencija nikada nije bila praćena arogancijom, koji je znao da sluša svoje sagovornike i na to je uvijek bio spreman. Sumnjao je u staljinistički pogled na svijet, koji je ljude dijelio na simpatizere režima i kriminalce. Oduvijek nošen Hegelovim aforizmom: „Istina je uvijek konkretna.““ Napisao je ove riječi o svom cimeru iz studenskog doma na Strominki, budući sekretar Komunističke partije Čehoslovačke Zdenjek Mlinar.

Sredinom ratne i za rat sudbonosne 1944. godine, otac Sergej poslao je pismo majci Mariji tražeći od nje da rasproda njegove lične stvari kako bi Mihaila upisala u školu. S druge strane Mihail sa iskustvom ratnog preživljavanja i nije gledao na povratak u školske klupe kao na nešto značajno i bitno. Dočekao je kraj rata s četrnaest godina i četiri godine preživljavanja pa mu je unatoč tegobnom pronalasku novaca za njegovo školovanje, povratak u klupe bio nepoželjan. Iako će povratak oca privoljeti Mihaila da se zaintrigira za učenje, kao četrnaestogodišnjak on sam nije mogao tako lako ratosiljati se ratnih trauma. U autobiografiji Sam sa sobom navodi:

„Kad se završio rat, imao sam četrnaest godina. Do dana današnjeg pred očima mi je poslijeratno selo u ruševinama. Umjesto kuća izbe, svuda pečat zapuštenosti, bijede. Naša generacija je generacija djece rata. On nas je obilježio, ostavio svoj trag i na nađe karaktere i ina naš pogled na svijet. Ono što smo mi preživjeli u djetinstvu vjerovatno objašnjava zašto smo upravo mi, djeca rata, odlučili da mijenjamo ustaljeni način života“

U klupe i u polja

Sergej Gorbačov vratio se iz rata kao ratnik s odlikovanjem Crvene zvijezde, činom narednika ali i teškom ranom iz borbi za oslobađanje Čehoslovačke. Po demobiliziranju posvećen odgoju Mihaila je povukao sa sobom u kombajnersku brigadu. S druge strane Mihail je nakon nekog vremena zavolio učenje i postao pasionirani bibliofil. Čitao je noću i prozna djela ruskih klasika iako je danju pješačio i do deset kilometara do srednje škole. Ono što je indikativna odrednica Mihailovog odrastanja bio je angažman u dječijem pozorištu. Prema svjedočanjima vršnjaka, Miahil se izdvajao unesenošću i posvećenošću ulogama koje su mu dodijeljene.

Završio je prvi razred sa odličnim uspjehom, s izuzetkom njemačkog jezika koji mu je zadavao glavobolju. U polju s ocem kao pomoćnik kombajnera, radio je do granica izdržljivosti obzirom na megalomanske zahtjeve razrušene sovjetske države. Rad i odrastanje uz oca u MTS-u (mašinsko-traktorskoj stanici), usaditi će kod Mihaila neumoljivi puritanski duh i upornost.

Godina za godinom, žetva za žetvom podbacivale su procijenjene kvote i to se odražavalo na stanovništvo korz opštu racionalizaciju kupovine prehrambenih artikala. Situacija se popravila 1947. godine kada su na kolhozu na kojem je radio Mihail kao pomoćnik kombajnera, on i njegov otac požnjeli osam hiljada kvintala, odnosno 400 tona žita. Prema ukazi Prezidijuma Vrhovnog sovjeta SSSR-a, onaj ko kombajnom poženje deset hiljada kvintala žita – dobija orden Heroja socijalističkog rada; osam hiljada kvintala – Orden Lenjina.

U jesen je stiglo obavještenje o nagradi, Mihail je dobio Orden Radničke crvene zastave a otac Orden Lenjina. Iako je to samo jedan u nizu ordena koje će dobiti, Mihail Gorbačov će tvrditi da će mu taj oduvijek ostati najdraži. Uopšte iskustvo mukotrpnog rada ostavilo je uspomene kojih će se Mihail često sjećati, a brojke o požnjevenom žitu uskoro će postati njegova glavna briga. Čak i kad postane gensek, svake godine će redovno posjećivati svoju MTS radnu brigadu i srdačno se pozdravljati s preživjelim kombajnerima i traktoristima.

U međuvremenu srebrnom medaljom odlikovan zbog uspjeha u srednjoj školi, Mihail se našao pred odlukom o odabiru fakulteta. Otac Sergej imao je pedigre radničko-seljačkog porijekla i bio je frontovac, sin Mihail imao je vatrenu želju da uči i neumoljivu upornost i odlučnost. Sin i pomoćnik kombajnera otisnuti će se u avanturu u grad na rijeci Moskvi.

Neobičan izbor za budućnost

Odluka da Mihail upiše fakultet došla je sama po sebi prema njegovim uspjesima i trudom koji je upotrijebio kako bi postogao zavidne rezultate. Međutim, odabir fakulteta je bio teži nego što je to Mihail očekivao. Iako se prema njegovim riječima zanimao naročito za matematiku, fiziku te neznatno manje za povijest i književnost; Mihail je bio viđen da upiše Tehnički ili Politehnički fakultet. Kao pomoćnik kombajnera izuzetno je ovladao poljoprivrednom mehanizacijom i očekivanja zajednice bila su upravo takva, a ne nikako ono što će na kraju odabrati Mihail. Odrabrao je Pravni fakultet na Moskovskom državnom univerzitetu. Iako je dokumentaciju za upis poslao i na Bumanov tehznološki fakultet, grupa za energetiku a odsjek čelik.

U tom periodu dok je čekao odgovore o ishodu upisa, Mihail je nastavio raditi s ocem te koordinirati školskim Komsomolom (Komunistička omladinska organizacija); sve dok ga u polju nije zatekao poštar s odgovorom Pravnog fakulteta u Moskvi. Odgovor je glasio: „Primljeni ste i upisani u studenski dom“. Bio je to pun pogodak, a nesumnjivo je očev frontovski staž uz komsomolski te radnički angažman došao do izražaja prilikom rangiranja.

Međutim, odabir Pravnog fakulteta bio je vrlo neizvjestan izbor budućnosti zbog čitavog niza razloga. Prvo, u periodu u kojem se Mihail upisuje na Pravni fakultet i dalje sovjetskom državom vlada bezakonje koje prate brojne afere. Pravna struka je i više nego devalvirana kao i njen značaj. Drugo, u periodu kolhozne industrijalizacije i nacionalizacije imovine seljaka, jedini dodir naroda s pravnicima bio je onaj koji su ostvarivali prokuratori. Naravno prokuratori su bili na izuzetno lošem glasu i vrijedili kao nimalo poželjna i ugodna profesionalna vokacija.Vrlo često presonificirajući dravu, prokuratori su na terenu vodili lične istrage koje su praćene zločinima. Treće, otkrićem nuklearne bombe u Sovjetskom savezu je nastala pomama za upisivanjem tehničkih fakulteta, što je i država potpomagala svesrdno pomagala. Naime na Lenjinovim brdima izgrađen je studenski kompleks odnosno studentski dom za studente na studijskim grupama fizike, hemije i matematike. Dok su studente humanističke i društvene grupe čekale odaje bivše kasarne Strominka, preuređene za studenski smještaj u kojem se po sobama nalazi i do petnaest studenata.

Uopšte u prilog argumentaciji zašto ne upisati Pravni fakultet, ide i podatak koji u knjizi „Neka historija sudi“ donosi sovjetski historičar Roj Medvedev. „Naime u akademskoj 1950-51. godini od 1.2 miliona studenata, bilo samo 45.000 studenata prava“, navodi Medvedev. Iako za prodor u politiku pravo nije bilo perspektivna ulazna karta, razloge zbog kojih je Gorbačov odabrao taj fakultet treba tražiti u njeogovoj biografiji. Kao unuk čiji su djedovi bili predmet sudskog bezakonja, odluku da se posveti pravu Mihail je vjerovatno podredio cilju da učini sovjetsko pravosuđe boljim. Povrh svega, od početka do kraja Mihail je bio i ostao opčinjen likom i djelom Lenjina koji je po profesiji bio advokat, možda je i to bio krucijalan moment za odabir prava.

Student, komsomolac i suprug

Kao student Mihail je bio izvanredan, izdvajajući se po panoramskom razmišljanju i snažnoj dozi kritičnosti spram ustaljenih dogmi. Naravno, bio je deklarativni staljinist ali je itekako sumnjao u ispravnost cjelokupne dogme staljinizma. O tome svjedoči u svojim memoarima i njegov cimer iz doma na Strominki i kolega s godine Zdenjek Mlinar. „Usred predavanja Mihail mi je rekao: “Lenjin ipak nije dozvolio da uhapse Martova, dopustio mu je da ode iz zemlje.““ U toku studiranja uživao je sve komoditete velikog grada, prije svega posjećujući pozorišta i bioskope. Crna mrlja njegovog studija po nekim biografima jeste njegova odanost komsomolskom šikaniranju jevrejskih naučnika u tegobnoj kampanji koja je bila usmjerena protiv Jevreja. Iako je jedini iz društva bio bez ratnog iskustva, Mihailova oštroumnost brzo je primjećena u komsomolskim krugovima.

Obzirom da je od 1950. godine bio kandidat za člana Partije, u Komsomolu se izdvajao smislom za oratorske i organizacione sposobnosti. Rukovodio je agitpunktovima Komsomola u mnogim moskovskim ulicama i tako se dokazao kao odličan komsomorg. Također vodio je i komsomolsku mladež Pravnog fakulteta. Međutim pored uspješne političke karijere koja je dobijala na uzgonu, Mihail će u studenskom domu Strominka upoznati i svoju saputnicu, Raisu Titarenko, a od 1945. godine Raisu Gorbačov. Oženivši se njome kao stanar studenskog doma, njihov brak bio je ispunjen nizom kurioziteta.

Nakon diplomiranja 1955. godine par je morao odlučiti o povratku u Stavropolj ili pokušaju da ostanu u metropoli u čije su se komoditete nesumnjivo zaljubili. Ali osim te odluke nakon koje nema nazad, Mihail Gorbačov definisati će svoj opšti stav o vanjskoj politici nakon jedne posjete kojoj je prisustvovao. Ličnost koja mu je svojom harizmom i pojavom oduzela dah, bio je Džavaharlal Nehru. Na bazi njegovih učenja o mirnom suživotu neopterećenom sivgurnosnom dilemom opstanka uvjetovanog nuklearnim oružjem, Mihail Gorbačov će spriječiti globalni nuklearni rat. No prije toga, još jednom je morao ispočetka, još jednom se morao vratiti u blatnjavi Stavropoljski kraj. Ali sada kao kompletna i zaokružena ličnost, kao perspektivni partorog.