Silovanje kao oružje u ratu

Teško je ne primijetiti da je silovanje u savremenim oružanim sukobima fenomen koji ima šire dimenzije u odnosu na onu primarnu, da se prije svega tretira kao ratni zločin. Kada se uđe u samo analiziranje načina izvršenja ovog potencijalnog ratnog zločina koje opisuju žrtve istog i obima /razmjera u kojem se događa može se vrlo jasno primijetiti da silovanje spada u jednu vrstu oružja tokom ratnih dejstava. Da bi se nešto smatralo oružjem ono samo po sebi ne mora nužno biti niti konvencionalno, niti oružje za masovno uništenje već može biti i nevojno, to jeste ono koje može ostaviti strahovite psihološke i druge posljedice sa ciljem da se žrtva ponizi i neprijatelj moralno porazi. Brojna svjedočenja žena iz dosadašnjih oružanih sukoba prvenstveno iz onih u bivšoj Jugoslaviji kao i ovog koji se trenutno dešava u Ukrajini pokazuju da sam način izvršenja ovog zločina i njegova učestalost i masovnost je ono što ga čini specifičnim u odnosu na druge vrste zločina.[2] Žene su nerijetko izložene silovanju i pred očima „drugih“ čak svojih najbližih članova porodice, (djece, supruga i roditelja) kako bi se samoj prirodi tog zločina dao teži oblik i kako bi se poslala poruka ostalima kako će završiti “neprijatelji”.

Dakle, svrha samog tog zločina nije isključivo silovanje kao takvo nego nastojanje da se onemogući postkonfliktna reintegracija žrtve, da se ponize ostali članove porodice koji su možda bili prisiljeni gledati takav zločin i pošalje na koncu poruka neprijatelju o vojnoj nadmoći i superiornosti. Takav psihološki efekat najlakše se postiže silovanjem žene pred drugim ljudima ili članovima njene porodice čime posljedice ostaju cjeloživotne kako po nju samu, tako i po njenu porodicu. Silovanje tako postaje ubojito ratno oružje i potencijalni ratni zločin koji je potrebno prepoznati u odnosu na krivično djelo silovanja u mirnodopskim uslovima koje nužno ne ostavlja tako široke implikacije.

Ovdje se naravno ni na koji način ne želi pokazati da je silovanje, pedofilija ili bilo koji drugi sličan oblik krivičnog djela koji se događa van oružanih sukoba, a koji se može dovesti u vezu sa ovim fenomenom, manje stravičan nego naprotiv da se ukaže na različite dimenzije kako bi se i pitanje postratne traumatizacije žrtava seksualnog nasilja moglo adekvatnije adresirati. Silovanje obično služi kako bi se psihološko stanje osobe ali i stanje njene okoline, porodice i najbližih narušilo i time uticalo na sam tok oružanog sukoba. Mnoštvo je primjera danas, a i ranije u prošlosti gdje je silovanje korišteno kao ratno oružje na određen specifičan način.

Jedan od takvih primjera možemo pronaći u oružanim sukobima u Kolumbiji gdje se seksualno nasilje nad ženama iz protivničkih oružanih grupa smatralo jednom vrstom ratnog trofeja preko kojeg se može vršiti uticaj i na moral protivničkih boraca.[3] Takvi postupci vojnika da siluju žrtve, prvenstveno žene imaju zasigurno za cilj da žrtve budu ponižene, obilježene i stigmatizirane za cijeli život u društvu. Da se ovakve stvari ne rade slučajno već jasno isplanirano govore podaci iz Drugog svjetskog rata da je Crvena armija tokom završnih operacija silovala između 1 i 2 miliona Njemica i Poljakinja na području Istočne i Srednje Europe.[4] Upravo je ovo jasan pokazatelj da se ovakavi činovi mogu okarakterizirati kao svojevrsno oružje, jer dovode do mnoštva različitih posljedica u jednom društvu.