Izraelsko-srpski odnosi: kako je Izrael naoružavao VRS?

Beogradska „Politika“ je u novembru 2019. godine objavila članak pod naslovom „Srbi i Jevreji, dežurni kolektivni krivci“. Sam članak je „plovio“ na zajedničkom stradanju Srba i Jevreja tokom Drugog svjetskog rata, ali je u suštini odražavao atmosferu stradalništva koje poprima revanšistički ukus s pozdravom „Vidimo se u Prizrenu“, aludirajući na rješenje jevrejskog pitanja kroz formiranje jevrejske države. U tom kontekstu se i srpsko-izraelski, ili bolje formulirano srpsko-jevrejski dijalog odvija po zakonitostima prinudnog savezništva s binarističkim pogledima na odnose „neprijatelj“ ili prijatelj. Valja napomenuti da je ovako šmitovski postavljena jednačina zapravo samo polazna premisa ovog savezništva s duboko ukorijenjenim zajedničkim antagonizmima. Današnja Srbija kao despotija Aleksandra Vučića,
nastoji kapitalizirati evociranje na Jugoslaviju u mnogim poljima. Od naoružane armije na javnom servisu pa do kulta ličnosti s diktatorskim začinima koju je u sebi zaokružio Aleksandar Vučić. Povrh svega, nedavni pokušaj okupljanja Pokreta nesvrstanih; samo je maskirovka za iznuđivanje afričih i azijskih država s ciljem povlačenja priznanja Kosova ili dodatnog konsolidovanja tog stava u slučaju pokretanja rasprava na međunarodnim forumima. U kontekstu izraelsko-srpske priče treba istaći da ona u genezi itekako korespondira s hladnoratovskom prošlošću 20. stoljeća i položaja Jugoslavije. Istini za volju, Srbija je jedina država nastala disolucijom SFRJ, koja se na tržištima u zemljama Trećeg svijeta, i dalje predstavlja kao Titova Jugoslavija, pri čemu je to najočiglednije u izvozu naoružanja u države s kojima je i bivša država poslovala.

Prvi kontakti s Izraelom

Sve počinje u Argentini pedesetih, u doba lova na odbjegle kolaboratore s Silama osovine. Jugoslavenske službe uvelike jure narodne izdajnike, policijske konfidente i krvnike iz logora; pritom je svaki ulov spektakularan. Međutim uhvatiti Pavelića je najveći cilj, ali ujedno i
najteži jer je pacovskim kanalima izvučen s Luburićem i ostacima ustaške vrhuške. Tada na scenu stupa Titov blizak suradnik i saborac iz lepoglavske samice- Moša Pijade. Upravo će „Čiča Janko“ (pseudonim za Mošu) s Titom posredovati da Jugoslavija još 1948. godine
uspostavi diplomatske odnose s Izraelom, pri čemu tad započinje i masovna selidba jugoslovenskih Jevreja u Izrael. Kako god su Jugosloveni tragali za odbjeglim zločincima u imigraciji, odnosno kako su to oni imenovali „šesta kolona“ (neprijatelj u emigraciji), tako su i Izraelci jurili doktora Mengelea i Adolfa Eichmanna. Uz pomoć izraelskih obavještajnih službi, a u zamjenu za priznanje države Izrael; Mossad je lokaciju Pavelića isporučio jugoslovenskim obavještajnim centrima, koji su u neuspjelom atentatu teško ranili Pavelića. Od pucnja Blagoja Jovovića do Šestodnevnog rata, prošlo je deset godina pri čemu su odnosi između novoformiranog Izraela i Jugoslavije bili izuzetni. Jugoslavija je postala jedina socijalistička država koja je dopustila Jevrejima da se odsele u Izrael, s tim da su s sobom mogli ponijeti samo pokretnu imovinu dok su se nepokretne morali odreći.

Zamjenik ministra vanjskih poslova Jugoslavije, Vlada Popović je izjavio: „Mi treba da omogućimo tim ljudima da idu u svoju zemlju, svoju državu, jer su najzad dočekali da imaju svoju državu. Njih tamo vuče srce i oni će biti velika spona između Izraela i Jugoslavije“. U periodu od 1948. do 1952. godine, iz Jugoslavije je u Izrael odselilo 8.618 Jevreja od čega najviše iz Srbije i Hrvatske. Ali će dobri odnosi između dvije države će biti pogoršani izraelskim napadom na Egipat 1956. godine, s tim da su taj napad kooridnisali s Francuskom i Britanijom svrstavajući se time u „imperijalistički“ blok. Uz oštar protest Amerikanaca, nastojalo se konflikt okončati na sjednici Vijeća sigurnosti pri čemu je usvojen prijedlog Jugoslavije (kao nestalnog člana!); o pacifikaciji Sinaja odnosno pograničnog pojasa između Izraela i Egipta. Usvajanjem odluke o slanju mirovnog kontingenta na Sinaj snage 3.000 vojnika, Jugoslavija je poslala 300 pripadnika jugoslovenske armije u mirovnu misiju na Sinaj. Posmatrano iz Titovog aspekta, nepobitno je pravo Jevreja na svoju državu i sam Tito se protivio radikalnim arapskim rješenjima s bacanjem Jevreja u more. Dok su s druge strane jugoslavenskom rukovodstvu su smetale ekspanzionističke pretenzije Izraela, a posebno rješenost da svoje pretenzije oružjem podupru. Međutim, iako je prekinuo diplomatske odnose s Izraelom, Titov autoritet u arapskom svijetu je bio isuviše ogroman i kao takav odličan Titov autoritet u arapskom svijetu je bio isuviše ogroman i kao takav odličan materijal za posredovanje u arapsko-izraelskom dijalogu. Što je i pokušao David Ben-Gurion, premijer Izraela, poslavši pismo Josipu Brozu u kojem mu piše: „Vi ste, Gospodine Predsjedniče, poznat i kao jedan od najbližih prijatelja predsjednika Nasera, te ja vjerujem da ćete moći odigrati odlučnu ulogu u omogućavanju zajedničkog sastanka Izraela i Egipta za pregovaranje miru.” Međutim, Tito je kao i u prethodnim slučajevima kada su od njega europski partneri tražili da bude arbitar- odbio. Zvanično, odnosi između dvije države, nepopravljivo će se raspasti napadom Izraela 1967. godine na arapsku koaliciju, s tim da će u napadu na Sinaj, trupe jugoslavenskog kontingenta mirovnih snaga biti životno ugrožene. Četvrt stoljeća kasnije, u ratu koji će zapaliti Jugoslaviju, ni Izrael neće stajati po strani skrštenih ruku već će djelovati ali znatno manje uočljivo i demonstrativno.

Kako je Izrael naoružavao Vojsku Republike Srpske?

O izraelskom naoružavanju VRS-a nije se mnogo pričalo, iako je izraelska pomoć bila vrlo izdašna i u određenim trenutcima izvanredna. Profesor Yair Auron i advokat Eitay Mack su 2016. godine zahtjevali od države Izrael podatke o tovarima naoružanja za VRS i uopšte pomoći izraelskih obavještajnih krugova ratnom rukovodstvu Republike Srpske. Vrhovni sud je odbio njihove zahtjeve odgovarajući na njih da se radi o podacima koji podrivaju nacionalnu sigurnost Izraela. Iako se stručna javnost nikada nije bavila stavom Izraela o srpskoj agresiji na međunarodno priznate države Sloveniju, Hrvatsku i BiH; poznato je da su obe vlade (i Laburistička i Likudova) Izraela u periodu od 1990. do 1998. godine zdušno podržavali bosanske i hrvatske Srbe. Kada su u Knesetu (izraelski parlament) zastupnici Dedi Zucker i Rafael Ellul pokušali interpelacijom inicirati razgovor o dešavanjima na Balkanu te 1992. godine, zamjenik predsjedavajućeg dr. Shevach Weiss ih je prekinuo, te započeo s tiradama o srpskom narodu kao slobodoljubivom i dobrom. Petog augusta 1992. godine, Zuckeru i Ellulu se pridružio i zastupnik Abdul Wahad Darawshe, a zahtjevali si očitovanje ministra vanjskih poslova Shimona Peresa o stanju u Bosni i Herecegovini te stavu Izraela spram srpske agresije. Peres je kako bi izbjegao dalja ispitivanja s vrlo neugodnim odgovorima, odgovorio s deklarativnim žaljenjem za sve žrtve bez izuzetka, rekavši da Izrael nije i ne može biti na strani koncentracijskih logora i ubijanja nedužnih. Međutim, stanje na terenu je bilo sasvim diskrepantno iako su svi znali da je prosrpski stav Izraela javna tajna.

Naime, na terenu, Mossad je u zamjenu za izvučene Židove iz Sarajeva davao naoružanje VRS-u. Tokom pauze između bombardovanja opkoljenog Sarajeva, jedna minobacačka granata od 120 mm s nepoznatim pismom na sebi, nije eksplodirala. Posmatrači Ujedninjenih nacija su uz pomoć međunarodnog humanitarca dr. Joela Weinberga (koji je služio u IDF-u) ustvrdili da se radi o hebrejskom pri čemu je time postalo bjelodano da se Sarajevo granatira izraelskim projektilima. Dalje, mnogobrojne su fotografije pripadnika VRS-a naoružanih
izraelskim automatima Uzi. Svakako osim direktne pomoći u naoružanju i medijskoj potpori na domaćem terenu, Izrael je i obavještajno potpomagao bosanske Srbe tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Obavještajna djelatnost, odnosno pomoć se ogledala u dojavljivanju o dolascima dobrovoljaca iz arapskog svijeta, a koji su se borili kao pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine. Simbolično, tokom 1993. godine, Izrael je poslao manji kontingent lijekova i zavoja u opkoljeno Sarajevo te primio osamdesetak izbjeglica.
Zastrašujuća je činjenica da su izraelski mediji o padu Srebrenice i genocidu koji će se desiti tih julskih dana, izvještavali kao o „zarobljavanju oko 6.000 ratnih zarobljenika“, s tim da će slike koje su tih dana obišle svijet, natjerati Izraelce da bolje maskiraju svoje prosrpske stavove obzirom na sve manju popularnost istih globalno posmatrajući. Treba navesti da je tokom 1994. godine, izraelski lobi nastojao ukinuti embargo i sankcije Srbiji koristeći svoje kontakte. Koliko su bili uspješni u tome, dokazuje i upozorenje Ala Gorea, potpredsjednika SAD-a da prestanu s takvim aktivnostima. U svojoj knjizi „Srpska vojska: iz kabineta ministra vojnog“ sekretarica vojnog ministra Dobrila Gajić Glišić navodi da su sporazume o kupovini naoružanja od Izraela dogovarali još 1991. godine.

„Jedan od najvećih poslova je obavio Jezdimir Vasiljević u Izraelu oktobra 1991. godine. Zbog razumljivih razloga, detalji sporazuma s Jevrejima nisu bili javno dostupni u tom periodu. Bio je to komplikovan i težak posao. Ali je uspješno završen.“
Odlomak iz knjige „knjizi „Srpska vojska: iz kabineta ministra vojnog“, str 23