Tajvan na zmajevom putu

U proteklih nekoliko dana tenzije u SAD-u i Kini dostigle su vrhunac te su izazvale napetosti širom svijeta s obzirom na potencijalni sukob dvije najmoćnije vojne sile u svijetu. Uzrok napetost bila je posjeta Aziji Nancy Pelosi, predsjednice američkog Predstavničkog doma.Pelosi je najviši američki zvaničnik koji je posjetio Tajvan od 1997. godine, a sam ovaj plan posjete je vidno isprovocirao Xi Jinpinga. U navedenom vremenu su kineske i tajvanske oružane snage izvodile vojne vježbe, a situacija je toliko intenzivna da sve medijske kuće svijeta pomno prate situaciju, jer situacija može eskalirati do sukoba neviđenih proporcija. Iako mnogi mediji sa najvećom pažnjom i koncentracijom prate i komentiraju zbivanja u Aziji, velika većina ne vidi uzrok problema i trvljenja između Kine i Tajvana, već se vode beskrajne polemike o posljedicama.

Korijeni sukoba datiraju u 1945. godinu kada se okončao Drugi svjetski rat. Japanci su kapitulirali te su predali kontrolu nad Kinom. Nakon rata Kina je dobila Tajvan uz pristanak Saveznika. Historijski gledano, Tajvan je bio u sastavu Kine još od 17. stoljeća, tako da se povijesna povezanost ne može negirati. U Kini je još od 1927. godine vođen žestok građanski rat. Snage Chiang Kai-sheka su potučene od strane komunističkog vođe Mao Zedong-a, koji je sa preostalom vojskom izbjegao na Tajvan 1949. godine. Izbjegla grupa je na Tajvanu osnovala samostalnu vladu i dominirala je tajvanskom politikom narednih 50 godina, sve do 2000. godine kada je konačno na Tajvanu uspostavljena demokratija. Ova relativno kratka historija predstavlja povjesni uzrok sukoba. Sasvim je jasno da Kina zbog zajedničke prošlosti polaže pravo na ovaj otok. Nakon početka rata u Ukrajini, svijet je ozbiljnije shvatio da postoji šansa za eskalaciju sukoba na dalekom istoku.

U Kini je 2005. objavljen antisecesijski zakon kojim se ne dozvoljava nezavisnost Tajvana. Ipak, 2005. godine, ovaj čin Kine nije bio toliko zabrinjavajući, ali danas je kineska vojna snaga u eksponencijalnom porastu. Vojni kapaciteti Kine su čak ni danas nisu u potpunosti poznati. U zadnje vrijeme kineski vojni avioni su pravili česte ekskurzije u tajvanski zračni prostor. Da li je riječ o zastrašivanju ili demonstraciji sile, to pitanje postavljaju mnogi.

U banalnom poređenju, Kina ima 10 puta više kopnenih snaga, osam puta više razarača i 30 puta više podmornica. Zašto Kina nije napala Tajvan do sada ? To se nije desilo zato što je Tajvan bio podržan od strane Zapada. Kada su upitali predsjednika Bidena, da li bi pritekao u pomoć da spasi Tajvan u slučaju napada od strane Kine, predsjednik izjavio da bi. Američka intervencija na Pacifiku bi bila uvod u sukob dvije najmoćnije vojne sile svijeta, i što je značajnije, dvije nuklearne sile bi došle u direktan vojni sukob koji bi zasigurno otpočeo novi svjetski rat.

Šta je toliko posebno u tom malom ostrvu nadomak Kine da su i Sjedinjene države spremne zakoračiti u sukob koji bi narušio svjetski mir ? Prvi razlog za to je spor o Južnom kineskom moru i to predstavlja jedan od najkritičnijih razloga zašto bi Kina izvršila invaziju na Tajvan. Za taj dio  Pacifika se bore Indonezija, Filipini, Malezija, Tajvan, Vijetnam i Kina. Južno kinesko more je jedan od najvažnijih mora u svijetu zato jer 30% cjelokupnog svjetskog brodovlja prolazi kroz ovu regiju. Godišnji promet trgovine ovog regiona iznosi 3.37 biliona dolara trgovine. Procjenjuje se da more ima 11 milijardi barela neiskorištene nafte i 190 triliona kubnih stopa prirodnog gasa. Zemlja koja kontroliše Južno kinesko more će imati nenadmašivu vojnu nadmoć nad ostatkom svijeta, uključujući i Sjedinjene države.

Kina redovno šalje vojne brodove na „vojne vježbe“ u Južno kinesko more samo kako bi održala svoju dominaciju. To nije jedini način kontrolisanja, Kina je čak izgradila i umjetna ostrva samo kako bi trajno položila pravo nad Južnim kineskim morem, a ključ za kontrolu mora je Tajvan. Ako Kina ostvari kontrolu nad Tajvanom, imaće nevjerovatnu prednost u teatru geopolitike.

Drugi razlog je čisto geopolitičke i sigurnosne prirode. Za Sjedinjene države, to je pitanje ugleda i sigurnosne reputacije u svijetu, jer ako SAD ne stanu na stranu Tajvana, doći će do novih pukotina u odnosima među zemljama članicama NATO alijanse. Decenijama Sjedinjene države prave čvrst obruč na Pacifiku oko Kine. Gotovo u svakoj susjednoj zemlji posjeduju po jednu ili više vojnih baza. Politikom „stezanja obruča“ Sjedinjene države već decenijama pokušavaju dodatno izolirati Kinu i smanjiti njene pomorske kapacitete. Jedina šansa za Kinu da napravi sigurniji koridor u Pacifik je Tajvan.

Treći razlog predstavlja globalna kriza poluprovodnika. Poluprovodnici su jedna od daleko najvažnijih industrijskih komponenti u svijetu. Koriste se, počevši od mobilnih telefona, električne peći, do kompjutera, automobila itd. Tajvan proizvodi više poluporovodnika nego čitav svijet zajedno. To znači da svjetska industrijska proizvodnja u velikoj mjeri zavisi od tajvanskih fabrika za proizvodnju poluprovodnika. Ako bi Kina anektirala Tajvan, kapitalizam bi bio pod kontrolom jedne komunističke zemlje. Ne postoje vječiti saveznici, postoje samo vječiti interesi. 

**Mustafa Dedović, vojni historičar