Putinov gambit s Izraelom: Željezna kupola u Ukrajini?

Oslobađajući Bjelorusiju i Ukrajinu u toku 1944. godine, vojnici Crvene armije oslobodili su iz logora brojne Izraelce čiji će sinovi postati predsjednici države Izrael. Od 14 premijera Izraela, čak sedam je rođeno na teritoriji današnje Rusije i Ukrajine, dok je ostalih sedam druga generacija doseljenika iz Istočne Europe. U tom smislu su veze Izraela i Ruske Federacije poprilično stabilne, iako je krajem devedesetih Sovjetski savez napustilo preko dva miliona Jevreja zaputivši se prema Izraelu, danas preko milion stanovnika Izraela govori ruski jezik.

Kao tradicionalni saveznik i partner Sjedinjenih Država, Izrael je od dolaska Vladimira Putina izuzetno poboljšao ekonomske i političke odnose sa Rusijom. U 2020. godini robna razmjena između dvije države prešla je pet milijardi dolara, što čini Izrael jednim od pet najunosnijih izvoznih destinacija. Povoljne ekonomske odnose između Izraela i Rusije povremeno bi pokvarile nabavke ruskog naoružanja za Iran kao i pomoć pri izgradnji i proliferaciji nuklearne energetske infrastrukture koju su u Iranu radile ruske kompanije i stručnjaci.

Međutim u rusko-izraelskim odnosima prijelomni trenutak bila je ruska intervencija u Siriji kada je 2015. godine s ciljem konsolidacije Assada i uništenja ISIS-a, u sirijski lonac uletjela i ruska armija. Treba istaći da je Rusija jedna od rijetkih zemalja koja čak i danas održava jako dobre veze i sa Izraelom i sa Iranom, što je svakako izuzetno zahtjevan podvig diplomatske gimnastike. U toj i takvoj konstelaciji odnosa i snaga na Bliskom istoku, pririodni saveznik Ruske Federacije bio je Iran, sa izlazom na toplo more i sa gorljivom antiameričkom vanjskopolitičkom agendom.

Iran je dodatno značajan i kao jedan od većih distributera nafte pri čemu odnos cijene uveliko diktira uglavnom u saradnji s ruskim partnerima. S druge strane Izrael je tehnološka sila koja u domenu odbrambene industrije vrlo često ide i do deset koraka ispred europskih zemalja da ne govorimo o razrušenim i propalim zemljama Bliskog istoka. Trenutno ne postoji sukob između zemalja u svijetu, bio on zamrznut ili aktivan; a da istu stranu podržavaju Iran i Izrael. Zvanični Jerusaelm sebi ne može dopustiti da bude s iste strane barikade sa najvećim neprijateljem po opstanak Izraela.

Rusko-izraelski odnosi i Sirija

U Siriji su ruske zračne snage uredno radile protiv ciljeva ISIS-a, dok je Izraelsko ratno zrakoplovstvo uredno tuklo cijeljeve Hezbollaha i šitskih milicija u Siriji. Jedni drugima nisu smetali pa je zračni prostor iznad Sirije godinama bio (i sada je) pravi poligon aeromitinga sa bojevim gađanjima. Čak i kada je rezignirani režim u Damasku od Kremlja zatražio Pancire S-1 kao i S-300V, pa i dobio iste sisteme, izraelsko zrakoplovstvo je i dalje uveliko djelovalo. Neki komentatori bliski Kremlju, u kuloarima su dali do znanja da je sirijska protuzračna odbrana dobila rakete manjeg dometa navodeći da je S-300 dobio rakete 5V55K dometa 45 km. Međutim pravo stanje Sirije jeste dogovor ruskih i izraelskih generala o tome ko, gdje i kada leti; dok sirijska PZO može samo gledati dejstva bez dopuštenja ruske strane i da uključi nišanski radar. I to je prava suština rusko-izraelskih odnosa, koje je doduše poljuljalo dovitljivo izvlačenje izraelskih aviona koji su da bi izbjegli sirijske rakete – prikrili svoju rutu sa rutom ruskog transportnog IL-20. Iako je ruska strana protestirala obzirom da je cjelokupna posada poginula, Izrael nije prihvatio odgovornost.

Izrael je takođe odbijao prihvatiti bilo kakvu odgovornost i za uplitanje u ukrajinsko-ruski sukob sve do povratka na premijersko mjesto Benjamina Natanjahua. Naftali Bennet koji je za kratko vrijeme prolongirao povratak Natanjahua i partije Likud, zauzeo je filantropski stav spram rata u Ukrajini i uglavnom pomogao šljemovima, zaštitnom i balističkom opremom. Bibi Natanjahu kao bivši komandant najelitnije formacije IDF-a čuvene jedinice „Sajret Matkal“, po prirodi svog političkog habitusa je jastreb. Nema sumnje da će se uloga Izraela vratiti starom kursu.

Od šljema do Željezne kupole ili Dilajle?

U januaru je Izrael poslao tri blindirana vozila hitne pomoći Mercedes Sprinter, dok su Sjedinjene Države iz svojih skladišta u Izraelu WRSA-I (War Reserve for Allies – Israel) povukle 300.000 granata kalibra 155 mm za Ukrajinu. Od 2014. Izrael je praktički uveo embargo na svoje oružje Ukrajini te odbio više puta razne pokušaje nabavke izraelskog oružja kako direktno iz Izraela, tako i od zemalja koje su htjele da doniraju.

Poznata je saga sa protuoklopnim raketama Spike, u martu su Italija, Poljska i Njemačka poslale zahtjeve Izraelu da odobri donaciju raketa Spike za Ukrajinu da bi Izrael odbio sva tri zahtjeva. S druge strane fronta u Ukrajini, Izrael od 2009. godine ima saradnju s Ruskom Federacijom proizvodnji bespilotnih letjelica Forpost-R koje su aktivne na frontu iznad Ukrajine. Međutim, kada je 2014. Ukrajina pokušala kupiti Forpost-R bespilotne taktičke letjelice, navodno je izraelska vlada bila spremna prodati ih ali je pritisak ruske vlade ipak bio snažniji.

Naravno dronove koje Izrael nije htio prodati Ukrajini, nadomjestile su nabavke iz Turske kao i izgradnja tvornice za sklapanje i proizvodnju TB-2 dronova u okolini Kijeva. Benevolentan stav prema ukrajinskim potrebama da se brane uglavnom su u Izraelu temeljili na potrebi da ostanu u korektnim odnosima sa Rusijom obzirom na potrebe udara po Hezbollahu u Siriji. Međutim iranski angažman u dopremanju opreme za ruske snage je uvelike prevaspitao vanjspoloitičku agendu Izraela. Trenutno, ruske snage kao niti jedna armija imaju u instrumentariju i iranske i izraelske bespilotne letjelice što zvuči nemoguće. Možda zvanični Jerusalem nikada nije oprostio Kijevu to što je 2001. godine pod uticajem recesije prodao Iranu 12 krstarećih raketa Kh-55 dometa preko 3.000 km, što je i više nego dovoljno da se pogodi Izrael.

Izrael može mnogo toga ponuditi Ukrajini, a ponajviše upravo ono što je i spomenuo premijer Natanjahu – sistem Iron dome odnosno Željezna kupola. U domenu protuzračne i protuartiljerijske zaštite, sistem bez premca sposoban pratiti 2000 ciljeva sa 90 posto pogodaka. Za Ukrajinu posebno zanimljivo jesu i sposobnosti Željezne kupole da presreće granate 155 mm, istina dosta neproporcionalan odnos uništenje-cijena. Također tu je i širok spektar sistema za radioometanje, elektronsko ratovanje, krstarećih raketa, haubičke municije i brojnih sistema naoružanja.

Ukrajincima su se dopale i krstareće rakete „Popaj“ i „Dilajla“. Potonja krstareća raketa predstavlja vrh autonomno navođenih raketa sposobna protivraketnim manevrom izbjeći protivničku PZO čak tri puta i onda pogoditi cilj na 250 kilometara sa greškom manjom od jednog metra po cilju. Da li je Natanjahu spreman naoružati Ukrajinu ostaje da vidimo iako bi značajno komfornije bilo ostati u status quo odnosu ali pod sve većim nagovaranjima i pritiscima Sjedinjenih Država. Možda baš Natanjahu nadmudri Putina kao što je to Dilajla po kojoj je raketa dobila ime, uspješno nadmudrila Samsona.